Intervju s kolegicom Anitom Palada, odnosno teme i pitanja koja je postavila, potakli su na neka promišljanja vezana na aktualno stanje, što činiti da stabiliziramo situaciju i osiguramo sigurnost u svim segmentima življenja i na svim razinama. A isto tako, da se baci pogled u budućnost, kakva bi bila poželjna, i koji su rizici da iz ovih teških i tragičnih trenutaka iziđemo a da nismo ništa naučili i uvažili. Da budemo bolji i jači ljudi, kao pojedinci i kao članovi organizacija u kojima djelujemo, i zajednica kojima pripadamo.
Vrijeme katarze traži da se podvuče crta, plate računi i krene nekim novim humanijim smjerom. Izgleda da je došlo vrijeme da se poravnaju računi i to ne novcem, nego onim za ljude najvrjednijim – zdravljem i njihovim životima. Hoćemo li ovaj put, u ovo vrijeme u kojem se borimo za goli opstanak definitivno osvijestiti što nam je važnije materijalno ili humano?
Na ova i slična promišljanja odgovore će nam dati g. Nikola Nikšić – iskusni poslovni konzultant koji je cijeli svoj respektabilni radni vijek posvetio brojkama, poslovnim strategijama i upravljanju organizacijama različitih veličina, djelatnosti i vlasništva, u zemlji i inozemstvu. Njegovo znanje i iskustvo moglo bi nam pomoći da prevladamo brojne poslovne prepreke i da ostanemo ono što u svojoj biti i jesmo – ljudi!
Moderan svijet ne pamti ovakav krah organizacijskog, materijalnog i financijskog poslovanja koji je nastao kao posljedica pandemije uzrokovane korona virusom. Kakva je trenutno poslovna klima u svijetu dok traje ova pandemija?
Ljudi, organizacije i cijeli ekonomski sustavi većinom djeluju zbunjeno i reaktivno. Iznenađeni su od siline krize prouzrokovane korona virusom, a pojavila se u trenutku kada se naslućivala i „klasična“ ekonomska kriza. Dakle, kriza na kvadrat. Za trenutnu krizu traže se recepti iz povijesti, no na žalost, takvih nema jer ovakvu globalnu, višeslojnu krizu (sociološki, zdravstveno i ekonomski) svijet još nije doživio. Što prije svi toga postanemo svjesni, i na pitanja o tome kako je riješiti prvo izreknemo „ne znam“, utoliko će se pravilnije pristupiti njenom rješavanju.
Kako će poslovni svijet izdržati ovaj udar na poslovanje? Koji bi im vaši savjeti išli u prilog i pomogli da ovu krizu prevladaju što bezbolnije?
Čovjek je izdržljivo biće. Bez obzira na tragedije, nepogode i ograničenja, čovječanstvo promatrano kroz dugačku vremensku perspektivu ide naprijed. Ponekad korak ili dva natrag budu bolni, no nakon toga uslijedi napredak i odemo ipak dalje nego smo bili prije nekih kriza. Već i iz povijesnih primjera, i bez ove krize, može se uočiti da kada god je nakon neke krize čovječanstvo prebrzo i bez smislene kontrole pojurilo naprijed sljedeća kriza je bila još žešća od one prethodne. To bi već trebali razumjeti i početi razmišljati kako da dominantno potican tehničko tehnološki napredak bude u ravnoteži s prirodnim okruženjem i resursima, sa stvarnim mogućnostima i potrebama ljudi. Kada to osvijestimo, dizajnirat ćemo primjerene društvene i ekonomske modele, ići ćemo naprijed održivije, stabilnije i sigurnije.
Kad su u pitanju poduzetničke organizacije, šest je ključnih područja na koje svi oni koji skrbe za te organizacije moraju obratiti pažnju, pokazati da raspolažu sposobnostima za djelovanje na tim područjima: planiranje, komunikacija, upravljanje odnosima sa zaposlenima, likvidnost, učenje i udruživanje. Ovo proizlazi iz potrebe da organizacije sve više zanemaruju financijske efekte jednostrano promatrajući interese samo nekih od dionika, nego da ekonomski opravdano i uravnoteženo grade odnose sa svim dionicima, razumijevajući njihove potrebe, ali i mogućnosti da surađuju.
Koga će prema vašem mišljenju najviše pogoditi ova kriza, koji sektor i zašto?
Turizam i uslužne djelatnosti koje se vezuju na turizam doživjet će najjači udar. Bez obzira na hrabrost i razum, bez obzira što se kaže da ljudi kratko pamte, ljudi neće moći odagnati u potpunosti strah od socijalnog kontakta koji je korona virus već do sada proizveo. Istovremeno, smanjenim intenzitetom rada i primanja, srednjoročno gledano, potrošačka moć takozvane srednje klase svugdje u svijetu biti će ograničena. Pojavili su se drugi prioriteti: briga o sigurnosti života i zdravlju sebe i bližnjih, potreba za ulaganjem u nova znanja, korištenje drugih alata komunikacije, razvijanje novih poslovnih modela i načina rada. Turizam je djelatnost ovisna o raspolaganju imovinom, kontinuiranim ulaganjem u nju, a ne može stvarati prihode i zaradu ako tu imovinu netko ne dođe koristiti na lice mjesta, i spreman je platiti ekonomski prihvatljivu cijenu.
Prerađivačka industrija je također ovisna o imovini, kvantiteti i tehničko – tehnološkoj konkurentnosti, no za razliku od turizma, ako se u tim pogonima proizvede nešto dobro, uvijek se ima gdje prodati. Neko od transportnih sredstava će lakše ili teže, skuplje ili jeftinije, moći dopremiti proizvedeno do kupca.
Je li poslovni svijet previše zastranio, dajući pritom sebi autogol?
Riječi „rast“, „prodaja“, „zarada“, “sad i odmah“, „uništi konkurente“, koje se ultimativno, pod svaku cijenu, nameću od mnogih sudionika globalne ekonomije dovode do eskalacije problema. Modeli raspodjele bogatstava koji funkcioniraju tako da se po inerciji bogati sve manji broj ljudi na materijalnu štetu sve većeg broja siromašnih nema smisla. Legendarni Henry Mintzberg je u jednom svom intervjuu rekao da mu je nejasno kako se osjeća menadžer koji zaključi ugovor o plaći 500 put vrjedniji od svojih kolegica i kolega s kojima radi. Koje su to nadnaravne sposobnosti koje ima i težina odgovornosti koje preuzima koje ga tako vrijednosno diferenciraju od drugih.
S obzirom na nisku razinu etike u društvu, a iz koje se onda strah i pohlepa pretvaraju u ključne motivatore biznisa, ne može se reći da bez velikih promjena u društvu današnja „moderna“ ekonomija može djelovati na korist čovječanstva u cjelini.
Ljudi su postali robovi koji ni u jednom trenutku, iako su možda neki i poželjeli, nisu mogli prekinuti poslovanje i zatvoriti firmu zbog velikih zaduženja. Išlo se do krajnjih granica financijskog zaduživanja, a time i psihičke izdržljivosti. Zašto?
Zaduživanje je u biznisu normalan način osiguravanja sredstava za uspješno i održivo poslovanje. Kroz zaduživanje gradi se suradnja s dobavljačima, investitorima, kreditorima, koji vode računa (kontroliraju, savjetuju, podržavaju, …) da im sredstva koja su uložili ili robe i usluge koje su isporučili donesu određenu korist, prihod i zaradu.
Pri odluci o zaduživanju (ili narudžbi roba i usluga) izuzetno je bitno znati razlog zaduživanja, uvjete pod kojima će se realizirati, i hoće li osigurati ekonomski opravdan povrat na uloženo u duljim vremenskim razdobljima (u turizmu, jako dugačkim). Radi se o profesionalnim menadžerskim znanjima iz područja financijskog menadžmenta, i tu se odluke ne mogu donositi emotivno i impulzivno, samo na temelju intuicije i hrabrosti. Investicije i nabavke moraju biti inicijalno opravdane do posljednje lipe, u više scenarija, i tek nakon toga se može pristupiti njihovoj realizaciji.
Prema pisanju i izjavama i najveći biznismeni zazivanju smireniji i humaniji poslovni ritam nakon korona virusa, ako toliko žele promjene zašto su opće dospjeli u ovu nehumanu situaciju da su posao, novac i karijera važniji od života?
Privatni i poslovni život su spojene posude. Jedno bez drugoga ne funkcionira. Nesređen privatni život ostavlja traga u biznisu na više načina, i obrnuto. Ono što nisu realizirali u privatnom, neki pokušavaju kompenzirati u poslovnom, a to je nemoguće. Kako je privatni život zahtjevniji i složeniji u odnosu na poslovni, traži više odricanja i posvećenosti, tako su neki linijom manjeg otpora, korak po korak, bježali u segment poslovnog, orkestrirano ističući veću vrijednost novca, zarade i poslovne karijere nad brigom o bližnjima, razvoju mladih i sigurnosti i zdravlju starijih, i slično.
S druge strane ljudi su odgovorni da odgovorno rade, da se pitaju „što ja mogu napraviti da moja organizacija bude bolja i jača“, da u posao koji rade ulažu energiju, emocije i znanje. Da budu agilni, i bez obzira na ograničenja, da preuzimaju ulogu su-kreatora budućnosti organizacija u kojima rade, da zarađuju, a ne da primaju plaću.
Vidimo već da diljem svijeta ljudi ostaju bez posla, jesu li radnici žrtve nehumanog i nepromišljenog djelovanja nadređenih? Možemo li govoriti o nemoralnoj igri ljudskim sudbinama?
Već smo naveli strah i pohlepu kao aktualno moćne pokretače biznisa. To izaziva nepromišljenost i jednostrane postupke u lovu na kratkoročne probitke, a zanemaruje se stabilnost i sigurnost organizacije na dulje staze. Ima tu nemorala, ali više bi se fokusirao na neznanje i nesposobnost strateškog razmišljanja, kako vlasnika od kojih uobičajeno dolaze pritisci takve vrste tako i menadžera koji prihvaćaju sudjelovanje u takvim konceptima. Na dulje staze, takve organizacije, vlasnici i menadžeri dolaze na loš glas, i gube povjerenje kod ljudi. Iz organizacije odlaze najbolji, a oni vrijedni s tržišta rada ne žele im pristupiti.
Međutim, mislim da je još veći problem za globalnu ekonomiju i društvo u cjelini nemogućnost da se u okviru postojećih djelatnosti osigura zaposlenost i prihvatljive naknade za rad. Naime, s obzirom na razinu iskoristivosti prirodnih resursa na našem planetu, neophodno je smanjivati intenzitet postojećih aktivnosti i načina rada u mnogim djelatnostima (energetika, auto industrija, transport, teška industrija i neke prerađivačke djelatnosti, …). Istovremeno, treba pokretati neke nove oko čega se nije još postigao globalni konsenzus, a niti razvile potrebne kompetencije.
Ima li danas opće humanosti, razumijevanja, solidarnosti u poslovnom svijetu?
Ima, itekako. Problem je u zanemarivanju tih primjera, nedovoljnom isticanju, dominaciji crnila koje zbog komercijalnih interesa prevladava u medijima. Treba imati na umu da su ljudi u većini dobri, imaju većinom dobre namjere, kao u svemu tako i u biznisu.
Tko su moćnici koji diktiraju svjetske poslovne trendove? Je li ovo prilika da shvate da se novcem ne može sve kupiti, pogotovo psihička i fizička uravnoteženost?
Prema Forbes-u u 2018. u svijetu je bilo je registrirano 2.153 milijardera (u USD) čija se imovina procjenjivala na 8.7 bilijuna dolara. Nešto prije eskalacije korona krize, bogatstvo 10 najbogatiji bilo je veće vrijednosti gospodarstava 85 siromašnijih zemalja na planeti na kojoj trenutno živi oko 7.7 milijardi ljudi. Nakon početka krize, prema tržištima kapitala, 500 najbogatijih izgubilo je gotovo 300 milijardi dolara. Sve to ukazuje na silne diskrepancije, neravnotežu, nestabilnost i nesigurnost.
Novac nesporno daje određenu neovisnost i komociju, i ako ga nema dovoljno za osnovne potrebe izaziva tugu i tjeskobu, nezadovoljstvo i nesigurnost. Zarađen na temelju intelekta i rada može biti jedna od potvrda uspjeha. No njegova kupovna moć je vrlo ograničena kada je u pitanju odnos između ljudi, prijateljstvo, povjerenje, a s njim se nikako ne može kupiti sreća, i osigurati psihičko i fizičko zdravlje.
Možemo li ovo vrijeme karantene i opće izolacije nazvati globalnom ljudskom katarzom, buđenjem i suočavanjem s istinom?
Da, ako ćemo to htjeti tako razumjeti, osvijestiti se, i nešto što je tragično, opasno i djeluje ograničavajuće, iskoristiti da postanemo bolji i jači.
I na kraju hoće li poslovni svijet nastaviti istim neuhvatljivim ritmom kao i prije pandemije? Što mislite kako će izgledati nakon ove krize, hoće li se nastojati uravnotežiti materijalno i humano ili će se nastaviti trčati za bogatstvom kao i do sada?
Ja sam nepopravljivi optimist. Očekujem pozitivne promjene, sinergiju širih razmjera, zajedničko djelovanje takozvanih velikih sila na kreiranju općeg boljitka, kreiranje novih ekonomskih modela i pokretanje novih djelatnosti kojima će se zadovoljiti potreba za cirkularnom ekonomijom, promjenama u ponašanju i poslovnim modelima financijskog sektora, hlađenjem od rasta i racionalnijim korištenjem i održavanjem prirodnih resursa ovog planeta.
Mišljenja sam da ovakva kriza neizbježno jača svjesnost o potrebi za promjenama, a koliko će snažne one biti, živi bili, pa vidjeli.
Je li ovo ipak nada za jedan novi, humaniji početak?
Da, ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga što nada umire posljednja.