Upravljanje s likvidnosti u uvjetima krize

U KRIZI I PADU GOSPODARSKIH AKTIVNOSTI, KRATAK JE PUT OD LIKVIDNOSTI DO NELIKVIDNOSTI I INSOLVENTNOSTI. ZATO, RAZUMIJEVAJUĆI I KORISTEĆI INFORMACIJE IZ EKSTERNOG I INTERNOG OKRUŽENJA, VAŽNO JE KONTINUIRANO ANALIZIRATI I PREDVIĐATI POSLOVANJE IZ PERSPEKTIVE LIKVIDNOSTI, POVEZANIH SOLVENTNOSTI, AKTIVNOSTI I ZADUŽENOSTI, A ŠTO ĆE INDIREKTNO UKAZATI NA RAZINU RENTABILNOSTI POSLOVANJA, I POTENCIJALE KAKO JE ZAŠTITI ILI UNAPRIJEDITI  

Standardne analize osobina i trendova globalne ekonomije u proteklom srednjoročnom razdoblju (prije pandemije) ukazivale su da nadolazi razdoblje kontrakcije (bez jasne procjene o intenzitetu, da li će to biti samo stagnacija, blaži ili snažniji pad, koliko će dugo trajati). U takvim uvjetima smanjenje potražnje i potrošnje zbog potrebe da kontinuirano zadovoljavaju četiri ključna načela poduzetništva (kontinuitet, stabilnost, rentabilnost, likvidnost), značajan broj poslovnih subjekata pristupa i provodi neke od oblika restrukturiranja, ovisno o svojim stvarnim potrebama proizašlima iz razumijevanja aktualnih prilika i prijetnji iz okruženja u odnosu na vlastite snage i slabosti. Za vrijeme zadnje ekonomske krize započete krajem 2007. poslovni prihodi tada nešto manje od 100 tisuća poslovnih subjekata koji kao obveznici poreza na dobit javno objavljuju financijska izvješća, u 2010. su u odnosu na 2008. pali za 15% odnosno 100 milijardi kuna (2008. 670 – 2010. 570 milijardi). EBITDA kao brzi pokazatelj likvidnosti pala je gotovo 10 milijardi ili 16%, s 59 na 49 milijardi. 2011., nakon razdoblja u kojem su poduzeća reagirala kroz neke od oblika operativnog i financijskog restrukturiranja, dosegla je 57 milijardi, da bi u 2013., u razdoblju najintenzivnije primjene predstečajnih nagodbi, „dosegnula dno“, na 48 milijardi. Rast EBITDA koji je uslijedio u trogodišnjem razdoblju 2014. – 2016. (54 – 59 – 61), zaustavljen je u 2017. slučajem Agrokor (EBITDA 57 milijardi kuna), da bi u 2018. i 2019. uslijedio snažan rast, 2018. 74 i 2019. 86 milijardi kuna. U te zadnje dvije godine EBITDA marža dosegla je 10.0% (2017.) i više (2018. 10.9%), što je za 2.1 postotna poena više od 2008. (8.7%). Ovi podaci indiciraju da je „realni“ sektor u 2020., godinu ekonomsko – pandemijske krize, ušao s relativno dobrom likvidnošću u odnosu na prethodna razdoblja. Koeficijent tekuće likvidnosti za 2008. iznosio je solidnih 1.14, 2013. loših 1.04, 2017. izuzetno loših 0.97, a 2019. dosegao je najveću vrijednost, dobrih 1.19.

Da se shvate rizici i problemi nelikvidnosti i insolventnosti, pomaže i uvid u 13  simptoma i uzroka kriza i propadanja poslovnih subjekata koja su na temelju provedenih istraživanja Slatter i Lovett istaknuli u svojoj knjizi „Kako svaku tvrtku izvući iz krize“.  Većina od njih su identificirani kao unutarnji (10) a manjina (3) vanjski uzroci. Navedeni vanjski uzroci (promjene u ponašanju tržišnih sudionika, rast konkurencije i globalizacija, nepovoljna kretanja cijena uslijed hiperprodukcije) su ocijenjeni izuzetno snažnima, a neki od unutarnjih uzroka odnose se na izostanak razumijevanja i principijelne primjene načela i alata menadžerskog računovodstva, a u većoj ili manjoj mjeri se odnose na područje likvidnosti:

• loše upravljanje radnim kapitalom (izostanak upravljanja novčanim tokom i financijskim rizicima, loše organizirani procesi i postupci u zaštiti i naplati potraživanja)
• visoki troškovi i značajan udio fiksnih troškova (rast troškova sumnjivih i spornih potraživanja, rast troškova na aktivnostima u naplati potraživanja)
• nekontrolirana i pretjerana prodaja (važno je dobro segmentirati tržište, mjeriti i upravljati kreditnim rizicima, i znati kada reći „ne“)
• pogrešne financijske politike (pretjerano zaduživanje, korištenje neprikladnih izvora financiranja, ulaganja s neprimjerenim povratima na uloženo i očekivanim ekonomskim )
• neprikladna financijska kontrola (loše računovodstvene evidencije i računovodstvene politike, nekvalitetan i parcijalan financijski kontroling).

Lijek za liječenje od bolesti nelikvidnosti je financijsko restrukturiranje, kao jedan od dva oblika defanzivnog restrukturiranja (drugi je operativno), i zahtjeva se njegova adekvatna, brza i kratkoročna primjena. Kratkoročna zbog toga da se ne pretjera i ne postane navika kojom se može ugroziti sposobnost dugoročno održivog, stabilnog i sigurnog poslovanja, a koje se temelji na kontinuiranom strateškom restrukturiranju i razumnim ulaganjima u razvoj kompetencija, kapaciteta, novih proizvoda i usluga, i poslovnih modela. Teoretski okvir financijskog restrukturiranja definira i opisuje postupke i aktivnosti koje  se uobičajeno moraju (brzo) provesti:

• Naplata (smanjenje) potraživanja od kupaca i drugih dužnika
• Prodaja dugotrajne imovine koja se direktno ne koristi za stvaranje aktualnih prihoda
• Pregovori s dobavljačima vjerovnicima (reprogramiranje dugova, djelomični otpisi …)
• Pregovori sa zajmodavcima (refinanciranje, povoljnije zaduživanje glede kamata i ročnosti),
• Smanjenje zaliha (povećanje obrtaja, rješavanje nekurentnih zaliha, …)
• Smanjenje troškova nabave (objedinjavanje narudžbi, udruživanja s drugim kupcima, smanjenje broja dobavljača, povećanje učinkovitosti radnika, …)
• Održavanje postojeće materijalne imovine umjesto investiranja u novu
• Dokapitalizacija (pretvaranje dugova u kapital ili uključivanje novih investitora).

Da bi se navedene aktivnosti mogle kvalitetno provoditi važno je dobro razumjeti kako je do problema s likvidnošću došlo, ili može doći, iz dvije perspektive: pokretača i pokazatelja.

U jednom od prethodnih brojeva Lidera, prikazan je Argentijev model višestrukih pogrešaka menadžmenta, koji na jedan „simpatičan“ i pragmatičan način, identificira i mjeri pokretače neuspjeha (nedostatke i pogreške) i simptome (pokazatelje). Za mala poduzeća, u svrhu identificiranja i mjerenja pokretača aktualnog ili potencijalnog neuspjeha primjenjiv je Petersonov model procjene razine rizika 15 faktora.

Kada su u pitanju pokazatelji, radi se o primjeni standarda i alata financijske analitike, koja zahvaljujući izumu hrvatskog uma, dvojnom knjigovodstvu Benedikta Kotruljevića, pruža više nego dobru priliku da onima koji posjeduju adekvatna znanja i vještine, povezuju pokretače i pokazatelje u cjelinu, razumiju njihove vrijednosti i trendove (kako povijesne, tako i projekciju budućih), i time osiguravaju važne informacije i preporuke za donošenje pravovremenih i dobrih upravljačkih i operativnih odluka. Pri njihovom promatranju važno je upozoriti da ih je neophodno promatrati u duljim vremenskim razdobljima (npr. 3 – 5 godina). Jednostavnije je i konkretno je promatranje povijesnih ostvarenja (retrovizor), ali daleko važnija je projekcija i predikcija budućih ostvarenja, naravno, uz pomoć i uvažavanje povijesnih trendova.

Likvidnost, kao jedno od četiri ključna načela poduzetništva, sposobnost je poslovnog subjekta da podmiruje ugovorene obveze u njihovim punim iznosima i ugovorenim rokovima, i direktno se na razne načine interpretira i mjeri promatranjem odnosa kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza. Neto radni kapital, operativni novčani tijek indirektnom metodom, koeficijenti tekuće, ubrzane i trenutne likvidnosti su pokazatelji češće se od ostalih koriste pri analizama javno objavljenih financijskih izvješća za vlastita poduzeća, konkurente, pojedinačne kupce i/ili dobavljače, kao i tržišne segmente (djelatnosti, veličine, …). Na njih se nadovezuju pokazatelji aktivnosti i solventnosti, sposobnosti poduzeća da efikasnim i efektivnim korištenjem svoje ukupne i dugotrajne imovine mogu podmiriti ukupne obveze: stupanj pokrića (01 i 02), koeficijent financijske stabilnosti (01 i 02). A da znamo da poslovne aktivnosti ne dovode do prezaduženosti, omogućiti će nam informacije (pokazatelji) o neto financijskom dugu, o njegovom odnosu s EBITDA, o odnosu troška kamata i EBIT, kao i o odnosu vlastitog i eksternog financiranja.

Pri svim tim silnim računanjima (hvala za excel !!!) i analizama, moraju se poznavati razlike osobina pojedinih tržišnih segmenata iz kojih proizlaze sasvim drugačije referentne vrijednosti pojedinih pokazatelja. Nije isto promatrati vrijednosti pokazatelja zaduženosti malih i mikro poslovnih subjekata, s nižom vrijednosti temeljnog kapitala, u odnosu na njihove vrijednosti za velike i srednje velike, pogotovo za društva kapitala (dionička društva), kao i hrvatske članice međunarodnih konglomerata koji svoje financijske politike kreiraju promatrajući efekte za cijelu grupu.

Ukazujući na potrebu da se dobro odabere što se promatra i uspoređuje, za skrenuti je pažnju na činjenicu da je među nešto manje od 140 tisuća hrvatskih poslovnih subjekata koji javno objavljuju financijska izvješća, čak 41 tisuća onih bez zaposlenih, koja 21 milijardu ukupnih prihoda ostvaruje uz 1.9 milijardi kuna neto gubitka, s koeficijentom likvidnosti daleko ispod 1.0 (0.67), s koeficijentom zaduženosti 0.90, s (manje rigoroznim) koeficijentom financijske stabilnosti 01 daleko iznad 1.0 (1.29). Radi se uglavnom o „napuštenim“ poduzećima ili takozvanim „gromobranima“ (stvorenim ili izdvojenim za preuzimanje rizika), koja su po veličini mikro poduzetnici, i kvare sliku „standardnog“ mikro poduzetništva, te ih treba znati kada i kako izuzimati ori analizama.

U djelatnostima trgovine i proizvodnje zalihe, njihova kurentnost i obrtaj, sasvim se drugačije interpretiraju, pa tako i referentne vrijednosti koeficijenata likvidnosti. Za razliku od uslužnih djelatnosti, gdje je udio zaliha u imovini nikakav ili minoran, u trgovini, a pogotovo u proizvodnji, likvidnost se između ostaloga promatra kroz razliku vrijednosti koeficijenata tekuće i ubrzane likvidnosti, da se može procijeniti ovisnost o zalihama. Koliki je pritisak da se moraju što brže unovčiti. U uvjetima kriza i zastajanja u ekonomskom ciklusu, uz mjerenje stupnjeva pokrića (01 ili 02) imovine vlastitim sredstvima ili dugoročnim izvorima, za proizvodna poduzeća na važnosti dobiva (vrlo rigorozan) pokazatelj financijske stabilnosti 02, koji mjeri dugotrajnu imovine i zalihe (koja se u krizama zbog kontrakcije potrošnje i potražnje može pretvoriti u dugotrajnu imovinu) u odnosu na dugoročne izvore financiranja (vlastiti kapital i dugoročne obveze). Kada je veći od 1, a što znači da se dugotrajna imovina i zalihe financiraju i iz kratkoročnih obveza, indicira potencijalnu financijsku nestabilnost uvjetovanu nestabilnim okruženjem.

Za podsjetiti je i na neke manje korištene pokazatelje, koji su važni u zaokruživanju cjeline promatranjem likvidnosti, a onda i iz drugih ekonomskih perspektiva (aktivnost, zaduženost, solventnost, …) na više načina:

Za bolje razumijevanje vrijednosti izdvojenih pokazatelja, u grafikonu su prikazan njihovi trendovi za „realni“ sektor gospodarstva RH za razdoblje 2015. – 2019. Uslijed jačanja tržišnih aktivnosti, prodaje i prihoda, smanjen je obrambeni interval, no optimizacijom internih procesa i odnosa sa tržištem (upravljanje zalihama, naplata potraživanja od kupaca, podmirenje obveza prema dobavljačima) skraćeni su operativni i novčani ciklus i poboljšan indeks likvidnosti.

Prethodne preporuke i upozorenja navedene su, između ostaloga, da se potakne potreba da se poduzeća i osobe odgovorne za upravljanje za svim hijerarhijskim razinama, kao i specijalisti za područje kontrolinga, financija i računovodstva, odmaknu od „univerzalnih“ referentnih vrijednosti, općih ocjena boniteta, rejtinga i slično, i da pomno kreiraju svoje analitičke modele, primjerene specifičnostima pojedinih djelatnosti, veličinama i drugim osobinama. Što je kriza snažnija, a trenutno smo u razdoblju izuzetno snažne kombinirane krize (pandemije i ranije započetog ekonomskog zastajanja), to smo obvezniji prikupljati, bilježiti i sve minucioznije analizirati informacije. Izvoditi zaključke i preporuke.

I da, budite hrabri i pametni, odaberite grupe najboljih, uspoređujte se s njima, i tako povećajte šanse da unaprijedite svoju izvrsnost, optimalno i ekonomski razumno osigurate sklad između dugoročne stabilnosti i neophodnih kratkoročnih probitaka. Osigurajte svoju FLEKSIGURNOST.

• DODATAK – PETERSONOV MODEL PROCJENE RIZIKA POSLOVANJA MALIH I MIKRO PODUZETNIKA